Džamija Adamir Jerković u Lastvi kod Trebinja nalazi se isturena na jugoistočnoj granici Bosne i Hercegovine. Udaljena je svega 12 kilometara od Crne Gore, na putu Trebinje - Nikšić i ima dominantnu poziciju za muslimane Hercegovine. Podignuta je 1816/1817. godine i zna se da je prvi imam od 1867. bio Ibrahim (Omer) Halifa, iz porodice Agbabića. Prema mišljenju r. Hivzije Hasandedića, koji je uoči rata pisao o islamskoj baštini u ovom kraju, radilo se o veoma staroj i lijepoj džamiji sa trijemom i unutrašnjošću.
Kroz historiju džamija u Lastvi je bila trn u oku poricateljima islama. Tri puta su je brutalno rušili ne bi li otjerali muslimane sa njihovih topraka, ali to im, ipak, nije polazilo za rukom. Ovdje je uvijek ostajalo makar jedno “muslimansko uho” i vjerski život se nikada nije gasio. Čak ni onda kada su ustanici Luke Vukalovića polovinom 19. v. spalili sve kuće Salkovića, kada je u II sv. ratu ova porodica doživjela klanje u Orahovcu... Inače, u posljednjoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu (1992-1995) sve džamije u trebinjskom kraju, pa i ova, srušene su sistematski od srpske vojske. Poslije 1993. džamija u Lastvi više nije postojala. Bila je srušena, a kamen razvučen i razbacan. Ali, od 18. 7. 2010. na temeljima stare podignuta je nova Džamija Adamir Jerković, koju je obnovio njen vakif.
Iz nje se ponovo oglašava ezan koji je prestao tokom ratne agresije. Odavde se sada za vrijeme ramazana, bajrama i u drugim prilikama čuje božanska poruka La ilahe illallah, Muhammedun resulullah, koja se uspinje visoko u plavetnilo nebeskog prostranstva. U Lastvi su inače do rata stanovali Demirovići, Jerkovići, Ćerimagići, Bijedići, Hadžimahovići, Kravići, Karamehmedovići, Kapetanovići, Barakovići, Glavovići, a opet prema Hivziji Hasandediću iselile su se ove porodice: Salkovići, Bećirovići, Begovići, Agbabići, Bilalovići, Šehovići, Šahovići, a prije njih još neke. Stanovništvo se još nije vratilo, ali muslimanski živalj stalno dolazi da posjeti džamiju i obavi molitvu u njoj. Džamija se nalazi na pitoresknom brežuljku, unutar mezarja, a sam harem je opasan ogradom koja je novijeg datuma. Predjel se naslanja na predivnu šumu koja je za ljetnih mjeseci prošarana najljepšim bojama. Nalazi se na katastarskoj čestici 649/1 (novi premjer) u Gornjoj Lastvi na Svatovskoj glavici.
Ponovnom izgradnjom produžen je život ovoj ljepotici, kojoj su njeni nacionalistički mrzitelji namijenili da zauvijek nestane sa lica zemlje. Valjda zbog minulog rata dozvolu za obnovu smo dugo čekali i za nju se Islamska zajednica u Trebinju s mukom izborila. Tek kada je intervenisano preko Vijeća ministara BiH, stigla je saglasnost pa su radovi započeli sredinom 2009. godine. Trebalo je najprije pronaći ostatke stare džamije da bi se barem tako uspostavio kontinuitet trajanja. Intencija je bila da nova džamija nastavi tradiciju prethodne, koja se u trenutku svoje “smrti” snažno opirala rušiteljima. Bila je izuzetno izdržljiva pa ju je srpska vojska, kažu, minirala nekoliko puta.
Arhitektica Suada Hasanagić, koja je radila na njenoj izgradnji 2009/2010, kazala je da je rušenje sigurno izvedeno sa velikom količinom eksploziva. Džamija je stradala do temelja. Iako se nije mogla vratiti njena starina, obnovom je potvrđen kontinuitet njenog trajanja. Agresija na BiH u osnovi je imala jasan cilj - sistematsko uništavanje svega što je podsjećalo na muslimane (Bošnjake) i zajednički život. Srušene su tako sve islamske bogomolje u istočnoj Hercegovini sa Osman-pašinom džamijom u Trebinju na čelu.
Kod obnove je potpuno poštovan njen raniji izgled. Unutrašnjost - pet metara i šezdeset sa pet metara i šezdeset, trijem je dva metra i šezdeset sa pet metara i šezdeset. Zidana je kamenom i malterisana. Znači, džamija je izgrađena od potpuno prirodnih materijala - kamena i drveta. Obnovljena džamija je uoči predaje na upotrebu još mirisala na kreč i boju, na svježe drvo i na prostirku novih tepiha. Ovdje je uklesan 114. ajet iz kur’anske sure Bekara. On opominje nasilnike koji zabranjuju da se u Allahovim hramovima Njegovo ime spominje i koji rade da se oni poruše, pa im poručuje da će na ovom svijetu doživjeti sramotu... a na onom svijetu patnju veliku. S obzirom na dosadašnja rušenja džamija, ovo je za pametnog, zaista, opomena golema.
Prisjećam se da je program svečanog uvođenja nove Džamije Adamir Jerković počeo po izuzetno vrućem danu 6. ša’bana 1431. h. g. Toga dana okupilo se mnoštvo svijeta predvođenog hercegovačkim i banjalučkim muftijom i predsjednikom Sabora, a sedam dana ranije u džamiji je govorio i islamski poglavar reisu-l-ulema. Uvečer, prije same predaje Džamije Adamir Jerković, u starom gradu u Trebinju je priređen bogat kulturno-umjetnički program. Književnik r. Isnam Taljić je došao da sa svojim “Endelusom” uveliča njeno “rađanje” iz pepela, zatim sarajevski hor Kevser, pa hafiz Kur’ana Jahja Imamović.
Svi Bošnjaci Trebinja koji su tada boravili na odmoru našli su se noć prije u dvorištu trebinjskog medžlisa i sutradan u džamijskom haremu u Lastvi sa tadašnjim glavnim imamom Husein ef. Hodžićem. Našli su se i oni Srbi koji su oduvijek gajili prijateljstvo prema svojim komšijama Bošnjacima, kao i dobar broj Dubrovčana. Ali, bilo je i policije, koja je diskretno i profesionalno obezbjeđivala mjesto događanja. Jedna Bošnjakinja koja živi nasuprot Medžlisa preko rijeke Trebišnjice, ne znajući za ovaj događaj, pričala je ujutro svom sinu da je najprije mislila da je umrla, jer nije mogla ni pomisliti da se u njenom Trebinju ponovo čuju ilahije. Hafiz Jahja Imamović je kasnije pričao da je to za njega bio najljepši dan u karijeri izvođača ilahija.
Džamija na Svatovskoj glavici zbog starosti izaziva poštovanje, jer je ispratila sve povijesne događaje, počev od Husein-kapetana Gradaščevića i njegove bune, hercegovačkog ustanka Luke Vukalovića, zalaska i povlačenja Otomanske imperije iz naših krajeva, austrougarsku okupaciju, balkanske ratove, crnogorsko/srpske progone i patnje muslimana Hercegovine prije i za vrijeme I i II svjetskog rata, uspon i pad komunizma...
Izvršni odbor Medžlisa u Trebinju je pozdravio moju najavu dalje dogradnje vakufa i sve inicijative koje su uslijedile. Kada je započeta obnova džamije, znalo se da se tada neće graditi munara pošto nije ni postojala. Prvo je trebalo obnoviti postojeću bogomolju pa tek onda tražiti od vlasti dozvole za njenu nadogradnju. Morao sam strpljivo čekati taj dan.
U avgustu 2016. sam započeo administrativnu proceduru traženja dozvole u Vladi RS-a. Iako je harem proglašen nacionalnim spomenikom, nije bilo problema oko same nadogradnje islamske bogomolje. Problem je predstavljala duga procedura za dobijanje dozvole za nastavak gradnje, a ja sam želio da se to dogodi što prije, jer sam se za ovo pripremao cijelog života. Moram priznati da sam u Ministarstvu prostornog uređenja RS-a naišao na korektan prijem i bilo bi nepošteno reći da je bilo osporavanja izgradnje munare i pratećih objekata.
Dozvolu sam dobio 2018. godine. Projekat munare je uradio mostarski arhitekta Alija Šunje, istaknuti stručnjak za obnovu džamija, a konsultirao sam se i sa mladim darovitim arhitektom Amarom Zukom. Bilo je više varijanti, od četvrtaste do okrugle, ali je odlučeno da to bude tradicionalna munara koja će izlaziti iz krova zgrade. Ovo lijepo zdanje je uradio sarajevski neimar Haso Nezirović. Munara za koju sam lično donio alem iz Istanbula, morala je pratiti izgled džamije pa je danas potpuno zaokružila vakuf u Lastvi.
Ovom prilikom izvršena je i rekonstrukcija džamijskih prozora. Za mene lično zadovoljstvo je predstavljalo postavljanje tariha koji je napisao jedan od najvećih živih bh. pjesnika Džemaludin Latić. On piše da Vakif po kojem bogomolja nosi ime “podiže ovu džamiju u Lastvi, gdje rađa slatka edenska mivka: da trebinjskom suncu dariva svjetlost Vječitog Sunca koja sija po danu i noći sa svog tajnog vrhunca...”
Dani trebinjskih džamija
Ovdje ističem da su izradu projekta potpomogli i neki Srbi, pa makar i samo verbalno, što govori ne samo o obnovi vjerskog života nego i ponovnom pletenju pokidanih veza između Srba i Bošnjaka koji nastanjuju trebinjski kraj. Kompletirana islamska bogomolja je proklanjana tokom Dana trebinjskih džamija, koji još traju.
Zanimljivo da se Medžlis u Trebinju obavezao da će svake godine održavati mevlud i zikr. Tri puta dosada organizirana je ova vjerska manifestacija i onda je zamrla ta praksa, iako je u spisima o gradnji, koji se čuvaju u Medžlisu, ovo tačno navedeno kao obaveza Islamske zajednice. Muslimani svakako žele da se nastavi slavljenje Allaha dž.š., a glavni imam hafiz Sadik ef. Fazlagić i imam Sadmir Mustafić su sigurna garancija da će stalno unapređivati islamski život, jer su se dosada pokazali kao iskreni baštenici islamske kulture i vjere.