Najveća zahvala pripada Uzvišenom Allahu, dž.š., koji nas je stvorio da se trudimo da zaslužimo vječni život i koji nam daje upute kako da budemo smireni i ustrajni na tom putu.
Selam i salavat na Njegovog miljenika, koji je upotpunio vjeru sa kojom je poslan te nam neumoljivo pokazivao puteve do Njegovog Lica.
Užvišeni i Plemeniti Gospodar u Časnoj knjizi kaže:
”O vjernici, brinite se o sebi!” (El-Maide, 105.)
Braćo i sestre u islamu. Svi smo mi, nažalost, okusili ovaj moderni život pun mržnje prema drugima, pun oholosti, zavidnosti, ljubomore i stresa. Čitav svoj život žurimo da negdje stignemo bez određenog cilja, i tako prođe čitav život vrteći se u krug. Onda kada shvatimo da nemamo cilja počnemo svoju dušu smirivati alternativama koje nam samo produbljuju stres i paniku.
Kod mnogih od nas je alternativa da nagomilavmo svoj imetak bespotrebno jer nas šejtan plaši siromaštvom i neimaštinom. Kod nekih je alternativa da se bave tuđim poslovima, tuđim životima, tuđim problemima jer mu šejtan neda da u svojoj kući riješi iste. Neki, pak, sebi nađu utjehu u raznim grijehovima koji prave razvrat od života. Tu je na prvom mjestu alkohol, švaleranje ili kako se to već u narodu kaže, droga, krađa i drugi oblici razvratnih i pogrdnih stvari.
Sve su to alternative koje izlaze na površinu kada čovjek zastane na pola svojih godina i počne da sumnja u sve ono što je radio do sada.
Trebamo se pitati svaki dan, svaki sat i svake minute. Šta će mi imanje, kada nemam nikog? Šta će mi tri stana u tri grada, kada ću svakako umrijeti? Šta će mi silni novac na računima, kada ga svakako na ahiretu neću trošiti? Šta će mi alkohol, kada od njega nikakve koristi nemam osim štete? Šta će mi druga žena ili muškarac, kada imam jednu kod kuće? Što da se bavim tuđim stvarima kada nisam sposoban da ni svoje riješim?
Allah, dž.š., u Časnom Kuranu kaže: ”O vjernici, brinite se o sebi!” (El-Maide, 105.), drugim riječima: Živite svoj život, a ne tuđi!
Poslanik, a.s., nam savjetuje: ”Jedna od lijepih osobina muslimana jeste da se on kloni onoga što ga se ne tiče.” (Ebu Davud)
Čovjek mora imati životni cilj, životni put, rutu po kojoj treba da hodi a pri tome da ne šteti ni sebi, a ni drugima. Ako jedan musliman, želi dobro na ovom i na onom svijetu, onda njegov cilj mora biti univerzalan, a jedini univerzalni cilj jeste borba za drugi svijet, za ahiret – a time ćemo dobiti mnogo i na ovom svijetu, zasigurno.
Allah nas u Kuranu Plemenitom pita:
A šta bi tek imali da u Allaha i onaj svijet vjeruju i da od onoga što im Allah daje udjeljuju, kad Allah o njima sve zna? (Kur’an, sura en-Nisā’, ajet 39.)
Dakle, sve ono što smo gomilali može biti naša prednost ugodna ako vjerujemo da nas je Allah stvorio, dao nam ruke, zemlju pod nogama, dušu i razum. Ako vjerujemo da ćemo sutra stati pred Njega i odgovarati za svoja djela. Ako vjerujemo da je smrt samo jedna vrata kroz koja moramo proći. Ako vjerujemo u Gospodara i riječi koje nam šalje i ako mu se svakodnevno zahvaljujemo. Tada ćemo znati svoj život ispuniti, a sve materijalno koristiti za vjeru koja nam samo može pomoći, a nikako odmoći.
Čovjek bez tog univerzalnog cilja postaje ljuska, čahura, prazan, hladan i usamljen, a sve ono materijalno postane nebitno. Ne zaboravimo da naše tijelo moramo nahraniti, moramo čuvati i liječiti ali ne smijemo zaboraviti i na svoju dušu, koju također moramo hraniti: namazom, postom, spominjanjem Allaha, koju moramo liječiti pokajanjem za učinjen grijeh i koju moramo širiti lijepim međuljudskim odnosima.
Šejtan je braćo i sestre, pametan igrač koji često nama muslimanima zabija jeftine golove uz pomoć brzih trikova. Vidjet ćemo da nam je svima zamazao oči pa ne vidimo šta je naš cilj. Zar nam je cilj da pijemo kafe i raspravljamo o stvarima za koje nas niko ne pita? Zar nam je cilj napraviti nešto, ne zato što nam treba već da to drugi vide i da se po čaršiji priča? Zar nam je cilj ogovarati koga god stignemo, izmišljati priče, lagati, trovati zajednicu? Zar nam je cilj da svoje sinove razdvajamo i činimo da se mrze? Zar nam je cilj da svoga rođenog brata mrzimo radi komada zemlje? Zar nam je cilj da naše dijete sutra izgubi svaku vezu sa svojom vjerom i tradicijom, tako što želimo da ono bude moderno? Zar nam je cilj, braćo i sestre, da glumimo da nešto znamo, a fatihu na glas pročiti ne smijemo?
Mnogo ciljeva imamo ali jedan samo fali, a koji nam je tako daleko postao. Jedan cilj koji može promjeniti, ovog trenutka, svima živote, a ne zaboravite nikada u islamu nije kasno. Poručeno nam je da ne gubimo nadu u Allahovu milost koja je veća od majčinske milosti i onaj ko je izgubi pao je u očaj, a to može samo nevjernik. Pokajati se za grijehe može samo onaj koji u Boga vjeruje, zato ne dozvolimo šejtanu da nas i u tome spriječi. Već sada se sjetimo svojih grijeha, svojih propusta i loših djela i pokajmo se jer to je recept da stanemo na Pravi put do Konačnog i univerzalnog cilja.
Molim Allaha, dž.š., da nam podari sabura na putu do jedinog muslimanskog cilja, do Džennetu-l-Firdevsa. Amin.
Hutba: 13.05.2016.
Hatib: Sadmir ef. Mustafić
Osman –pašina džamija Trebinje